Česta pitanja

Što je sirova hrana i zašto prehrana sirovom hranom?

Sirova hrana – siguran put prema zdravlju i dugovječnosti.

Sirova hrana ili raw food je sva hrana koja nije izložena visokim temperaturama ili termičkoj obradi. Ona je ujedno živa hrana koju unosimo u svoj organizam, to je život i tako hranimo svoje tijelo.

Čovjek sve dok nije otkrio vatru je zajedno s ostalim životinjskim carstvom slijedio razvojni put jedeći prirodnu, sirovu hranu. Međutim, nakon otkrića vatre ljudi su, bez mnogo razmišljanja, počeli stavljati prirodnu hranu na vatru uništavajući njezine bitne sastojke, upropaštavajući je, da bi nakon toga njome hranili svoja tijela. Odatle su kao izravna posljedica nastale sve bolesti koje danas muče čovječanstvo.

 

Što su enzimi?

Enzim je vitamin koji hrani tijelo i održava ga na životu, vitamin skriven u sjemenu, klijanju i rastu biljaka. Međutim, enzimi nisu nikakve "supstancije", već je to nedokučiva, magnetska, kozmička energija samog principa života, usko povezana sa svim akcijama i aktivnostima svake molekule u ljudskom tijelu, u biljkama i u svim životnim oblicima. Kad se jednom domognemo te spoznaje, postaje nam jasno zašto moramo birati hranu razumom i umijećem, zašto mora biti sirova, nekuhana i neobrađena. Enzimi ne postoje samo u sirovim biljkama nego i u ljudskom tijelu i sudjeluju u svim aktivnostima i funkcijama. Enzimi su osjetljivi na visoke temperature. Izlože li se temperaturi od preko +55°C, ugibaju. Mrtva materija ne može ispuniti zadaće živih organizama. Zato hrana izložena temperaturama preko 55°C gubi svoju hranjivu vrijednost postaju neaktivni, baš kao što ljudsko tijelo postaje neaktivno u vrućoj vodi. Kod temperature od 54°C gasi se život većine enzima. U sjemenu se enzimi nalaze u nekakvom stanju uspavanosti. Pod odgovarajućim uvjetima ostaju stotinama i tisućama godina u slanju sanjivog života. Najbolji primjer za to su pšenična zrna u piramidama koja su još imala sposobnost klijanja. Takva hrana može doduše održavati život u ljudskom tijelu, i ona to čini, ali to se događa na račun rastućeg narušavanja zdravlja, energije i životnosti.

To stanje postaje jasno kad seljak hrani svoje tele pasteriziranim mlijekom. Pasterizirano je mlijeko zagrijavano na temperaturi od oko 80°C, da se unište bakterije. Ali i svi su enzimi u mlijeku ubijeni. Telad, koja se hrane pasteriziranim mlijekom, ugibaju tijekom šest mjeseci.

 

Što je sa oksalnom kiselinom u zelenom lisnatom povrću?

Organska oksalna kiselina jedna je od najvažnijih sastavnica potrebnih našem tijelu da održava i potiče pravilan tonus peristaltike. Razumije se samo po sebi da svako gibanje u našem tijelu, koje se "odvija" mimo naše volje, ovisi o životu stanica i tkiva dotičnih organa. Život je aktivan, za razliku od smrti ili mrtve materije u kojoj nema nikakve aktivnosti; a to očito važi za stanice i tkivo našeg tijela. Ako je hrana sirova, bilo u plodovima bilo u sokovima, svaka molekula te hrane je živa, organska i nasićena enzimima. Prema tome i oksalna kiselina je u sirovom povrću i sokovima pripremljenim od takva povrća organska, a kao takva ne samo daje korisna, već je od životne važnosti za fiziološke funkcije tijela. Naprotiv, oksalna kiselina u kuhanim i prerađenim živežnim namirnicama je mrtva i anorganska, te kao takva može biti opasna i štetna. Oksalana kiselina se lako spaja s kalcijem.

Ako je oksalna kiselina postala kuhanjem i preradom živežnih namirnica u tim namirnicama anorganskom tvari, takva kiselina stvarat će čvrste spojeve s kalcijem u drugim živežnim namirnicama te će i u njima upropastiti hranjivu vrijednost. To će dovesti do manjka kalcija i prouzročiti razgradnju kostiju. 

Zato nikad ne jedem kuhani špinat ili špinat iz konzerve. Što se pak tiče same oksalne kiseline, ona je često uzrok stvaranja anorganskih kristala oksalne kiseline u bubrezima, kad se kuhanjem i dorađivanjem pretvara u anorgansku kiselinu. Isplati se razmišljati o tome da minerali u našim živežnim namirnicama - na primjer željezo - često ne mogu biti ispravno primani i iskorišteni ako se kuhanjem pretvaraju u anorgansku tvar. Kao takvi, putem kemijskih i drugih reakcija, često uništavaju korisnost ostalih živih tvari. 

Željezo se u svježem sirovom špinatu može iskoristiti sto posto, dok je u kuhanom špinatu ta količina pet puta manja. Nemojmo zaboraviti: organska oksalna kiselina je za naše blagostanje od tolike važnosti da bismo dnevno trebali piti sokove od svježeg sirovog povrća koje tu kiselinu sadrži. Najveće količine organske oksalne kiseline nalaze se u svježem sirovom soku od špinata (svih vrsta špinata), u blitvi, u listovima repe, u listovima korabe i gorušice, u zelenom kupusu i kelju.

 

Može li se miješati voće i povrće?

Želim pojasniti o kombiniranju hrane i miješanju voća i povrća. 

Povrće je nešto što ima u sebi škrob. Na primjer, mrkva, repa, rotkva, tikvice ima ugljikohidrata. Zelenje nije povrće. Zelenje je odvojena grupa hrane.

Svrstavanje zelenja u istu kategoriju s povrćem dovelo je do toga da neki ljudi pogrešno primjenjuju pravilno kombiniranje škrobastog povrća sa zelenjem. Potaknuti tom konfuzijom, mnogi zabrinuti ljudi pisali su mi želeći znati da li je miješanje voća sa zelenim povrćem ispravno kombiniranje hrane. Oni su čuli da nije dobro miješati voće i povrće. Da, kombiniranje škrobastog povrća s voćem ne bi bila dobra ideja. Takva kombinacija može uzrokovati plinove u crijevima. 

 Međutim, zelenje nije povrće i zelenje nije škrobasto. U stvari, zelenje je jedina skupina namirnica koja pomaže probavljanje ostale hrane poticanjem lučenja probavnih enzima. Zbog toga se zelenje može kombinirati s bilo kojom hranom. Postoji još jedno veliko pogrešno shvaćanje koje je posljedica svrstavanja zelenja i povrća u istu kategoriju. Takve neprikladne generalizacije istraživače su dovele do pogrešnog zaključka da je zelenje loš izvor bjelančevina. Suprotno tom popularnom vjerovanju, zelenje je izvrstan izvor bjelančevina. 

Predlažem da zelenje odvojimo od povrća, sada i zauvijek. Zelenje nikada nije dobivalo zasluženu pažnju i nikada nije prikladno istraženo zato što se pogrešno izjednačava s povrćem. U većini jezika nemamo čak ni pravi naziv za zelenje. Naziv tamnozeleno lisnato povrće je dug i nezgodan za upotrebu, slično kao rogata životinja koja daje mlijeko.

Zelenje je osnovna grupa namirnica koja najpotpunije zadovoljava prehrambene potrebe ljudi.

Ali lubenice svih vrsta trebale bi se uvijek jesti posebno.

Voće je čistač tijela. Njihov veći sadržaj ugljika je nešto tako kao spaljivanje smeća u tijelu, jer ono sadrži veći dio bjelančevine a nešto manji dio ugljika (ili ugljikohidrata).

Voće bi trebalo jesti samo ako je zrelo, jer dok nije zrelo nije se još potpuno stvorio šećer i stoga ono prouzrokuje kiselu reakciju u organizmu. Zrelo voće, pa makar bilo po okusu kiselo, prouzrokuje u tijelu alkalnu reakciju.

Krajnje je važno da se nikad ne zaboravi sljedeće: kad se jede bilo koja vrsta rafiniranog šećera ili bilo kojeg brašnenog proizvoda, i uvijek bilo koje vrsti i u bilo kojem obliku, za vrijeme istog obroka s voćem (osim banana, datulja, smokava ili grožđica), bilo zajedno bilo unutar jednog ili dva sata, šećer i škrobna hrana naginju k tome da vriju u probavnom traktu, te prije ili kasnije nastaje kemijska reakcija zvana acidoza, ili kiselo stanje u želucu može biti kao posljedica.


Vitamin B12

Vitamin B12 ili kobalamin je jedini koji sadrži kobalt. Nastaje od mikroorganizama kao sto su bakterije i gljivice koje dospijevaju u organizam životinja i čovjeka. Oni ga skladište u jetri. Uz folnu kiselinu, vitamin B12 je neophodan za stvaranje crvenih krvnih zrnaca, kao i za dobro funkcioniranje živčanog sustava. Nedostatak vitamina B12 dovodi do ozbiljne anemije i degeneriranja živčanih vlakana kičmene moždine. Najveću količinu vitamina B12 imaju namirnice životinjskog porijekla, dok se u biljkama nalazi samo u tragovima. To je bio jedan od osnovnih argumenata protiv strogo biljne ishrane. Ali..

Naučna istraživanja kažu da postoje dva izvora upotrebe vitamina B12:

  • Same dobre bakterije debelog crijeva koje sintetizuju vitamin B12 u velikim količinama. Mada je točno da je kapacitet apsorpcije debelog crijeva vrlo ograničen, ipak izgleda dovoljan da određenoj količini vitamina B12 omogući da ode u krvotok. Dobre bakterije koje se nalaze u našim crijevne ne proizvode samo vitamin B12, već također proizvode, na primjer, vitamin K. Bakterije koje se nalaze u našim ustima i grlu u stanju su da proizvedu dovoljno vitamina B12 da zadovolje dnevne potrebe organizma. Ako nema kobalta za formiranje vitamina B12, doći će do anemije. 
  • Gdje možemo naći kobalt? U zelenom lisnatom povrću (u vrhovima i ivicama), djetelini, klicama alfa alfa, voću i sjemenkama. Mesojedi imaju češće nedostatke ovog vitamina jer imaju jaču kiselinu koja ubija dobre bakterije. Nema potrebe uzimati dodatno B12 osim u slučajevima kada je crijevna flora uništena. 

Preporučujem povremeno uzimanje probiotika (dobrih bakterija) i fermentiranu hranu gdje ima dobrih bakterija. Najbolje uzeti fermentiranu hranu kao što je kiseo kupus, a možda je najbolji rejuvelac.

 

Od kuda dobivamo proteine u sirovoj prehrani?

Prije svega, mi ljudi nismo dizajnirani da jedemo meso, zato se meso uopće ne probavlja u našim crijevima već raspada što je uvod u mnoge bolesti. Što se tiče mlijeka, sve bebe (kod životinja i ljudi) piju mlijeko, a kad dobiju zube  počinju da  žvaču hranu. Mi smo jedina vrsta koja i poslije toga uzima mlijeko i mliječne proizvode.

Jake kosti ne ovise od kalcija već od toga koliko se tijelo kreće i opterećuje kosti, tako i jaki mišići ne ovise od unosa proteina već od napora kojima su izloženi. Velike doze proteina će prilikom razlaganja osloboditi toksične količine azota u krvi, koji će se zatim akumulirati u mišićima i izazivati kroničan umor. Zeleno lišće, orašasti plodovi, klice i sjemenke su jako bogate proteinima. Čovjek  može akumulirati oko 30 gr proteina dnevno u tijelu. Sve što je više od toga odlazi u jetru i pretvara se u kiselinu koja se veže za kalcij iz kostiju i izbacuje se preko urina (Proteinom Izazvana Hypercalciuria - gubljenje kalcija preko urina)  i na taj način nastaje problem sa kostima. Ako jedete raznovrsno voće, povrće, orašaste plodove, sjemenke i klice vrlo lako ćete uzeti dovoljne količine proteina, a i drugih potrebnih hranljivih tvari.  Aminokiseline su građevni elementi proteina. Dijelimo ih na esencijalne i neesencijalne. Nije potrebno kombinirati žitarice i grah u jednom obroku ili u jednom danu da bi unijeli sve esencijalne aminokiseline. U biljkama imamo zastupljene sve aminokiseline i naše tijelo ima sposobnost da ih akumulira nekoliko dana za buduću upotrebu. Također, ima dosta voća i povrća koje sadrže sve aminokiseline, kao sto su: rajčica, banane, datulje, orasi, bademi, suncokretove sjemenke, kupus, brokule, mrkve i druge. Znači, treba jesti raznovrsno voće, povrće, orašaste plodove, sjemenke i klice koje će nas snabdijevati sa svim esencijalnim i neesencijalnim aminokiselinama kao i svim ostalim hranljivim tvarima koje su nam potrebne. Naravno, treba ih jesti sirove jer se kuhanjem aminokiseline oštećuju.

 

Kiselost organizma

Skoro sve što suvremeni čovjek radi dovodi do kiselosti organizma, a najveći utjecaj je od ishrane to je glavni uzrok skoro svih suvremenih bolesti, a pogotovo rak. Namirnice životinjskog porijekla povećavaju kiselost i to naročito meso, a od njih najmanju kiselost imaju kozje sirovo mlijeko i sirutka, koje su blago alkalne i neutralne u sirovom neobrađenom stanju, kao i termički spremljene žitarice (kruh), a voću i povrću inače baznim u sirovom stanju se povećava kiselost termičkom obradom.

Sirovo povrće i skoro svako voće je alkalno. Tako limun koji je po okusu najkiseliji je ustvari namirnica koja izaziva najveću alkalnu vrijednost krvi. Voće koje izaziva kiselost (blagu) su šljive, borovnice, i brusnice, što ne znači da ih treba izbjegavati zbog svojih mnogobrojnih pozitivnih biokemijskih svojstava. Orašasto voće sirovo je alkalno kokos, pinjoli, a najviše badem koji ujedno sadrži i amigdalin ili laetril, vitamin B17, te neki autori navode da svakodnevnim unosom 5 komada smo zaštićeni od kancerogena.

Kiselost izazivaju sve vrste oraha, lješnjaka, pistacija. I vrlo važno: ako se termički obrade postaju kiseliji ili alkalni prelaze u kisele (npr. sušeni kokos), što ne znači da ih treba izbjegavati zbog svojih mnogobrojnih pozitivnih biokemijskih svojstava, nego samo treba biti umjeren prilikom konzumiranja. 

Sve sjemenke osim sezama izazivaju kiselost. Kada se isklijaju postaju jako alkalizirajuće namirnice. Od žitarica alkalizirajuće su amarant, proso i kvinoja, dok su ječam, pšenica, raž, riža, heljda, a obradom (fizičkom, termičkom, kemijskom) postaju još više, što ne znači da ih treba izbjegavati zbog svojih mnogobrojnih pozitivnih biokemijskih svojstava, nego samo treba biti umjeren prilikom konzumiranja.

Zaključak je jednostavan, a to je da se sirovom hranom biljnog porijekla, postiže alkaliziranje organizma i time sprečava ili liječi rak kao i mnoge druge bolesti.


Zašto piti zelene sokove?

Sok miksanjem zelenja razbija njihove stanične zidove. Zelenje je nevjerojatno u salatama, ali jedini problem s njima kada se jede da vaše tijelo nema enzime potrebne za razbiti stanične stjenke biljke. 

Zeleno ima klorofila. Klorofil je jedna od najboljih stvari koje možete staviti u svoje tijelo! Klorofil, kada se pogleda molekulski je gotovo identičan sastav našim crvenim krvnim stanicama, osim činjenice da je magnezij u centru, za razliku od željeza. To znači da Klorofil je nevjerojatan za povećanje oksigenacije u vašem tijelu (više kisika znači više energije za vas!) Kao i da je vrlo dobro za čišćenje krvi.

Vitamini i minerali = Snaga! Ovi napitci su zadivljujući za svakoga tko ima lošu probavu. Kada sok ili smoothie popijete, on će poduzeti probavni rad od tijela.

Zeleni sok i zeleni smoothies će očistiti vaš probavni sustav. Vlakana, klorofila i drugih hranjivih tvari, naći ćete osobito u zelenom koji će vas očistiti. 

Komponente zelenog soka i smoothies ima ljekovita svojstva. Peršin je sredstvo za čišćenje krvi. Korijander vuče teške metale iz tijela. Đumbir je sredstvo protiv nadimanja, što znači da čisti crijeva, kao i ozdravljenje. Citrus sok može pomoći u borbi protiv infekcije. Unesite više tih moćnih namirnica u svoje tijelo, to bolje!


Da li je moguće hraniti sirovom hranom i ujedno baviti se sportom?

Naravno! Znamo iz vlastitom iskustvu, danas imamo neusporedivo više energije nego prije. U prirodi najveće dugotrajne fizičke napore podnose upravo biljojedi. A što se tiče profesionalnog sporta, imamo primjere triatlonaca, atletičara i drugih koji su na sirovoj hrani i postižu izvanredne uspjehe. 

Priliko prelaska izgubiti ćete na masi, zapravo nezdrave masne naslage, to svi izgube prelaskom, i debeli i mršavi što je dobro. Onda ćete to morati nadoknaditi mišićnom (zdravom) masom aktivnim treningom.. Špinat, brokula, karfiol, sjeme konoplje, kvinoja, i drugi orasi i sjemenke.. divlje samoniklo bilje je isto odličan izvor proteina kad ga ima.. i jesti što više zelenja dnevno koliko je moguće, blendati stalno zelene smoothie sa bananama recimo, to je odlično za trening i puno zdravih proteina.. ako planirate povećanje mišićne mase savjet je pola kilograma zelenja minimum dnevno, uz 3-4 kilograma voća minimum, poželjno banana i datulja koje su odlične za trening. Od orašastih plodova i datulja možete si raditi odlične energetske pločice od sjemenki i povrća, te orašastih plodova razne krekere.


Kako dolaze otpadne tvari i bolesne supstance u tijelo?

Dvama različitim putovima. Prije svega hranom koja se jede prekomjerno u anorganskom obliku - na primjer kuhana - i tu tijelo niti može preuzeti niti ispravno izlučiti, a potom nenaravnim tvarima kao serumi, cijepljenja, injekcije itd. Te prouzrokuju taloge koje tijelo ne može otpremiti van svojim normalnim putovima, ako su oštećeni kanali za izlučivanje. Nadalje stanicama i tkivom tijela koji su za vrijeme naših aktivnosti stalno troše i preostaju kao mrtva materija, nakon što su dopremili tjelesnu i duševnu energiju. Te potrošene stanice trebaju stoje moguće brže napustiti tijelo, nakon što su ispunile svoju zadaću, ali pri manjkavu izlučivanju zaostaju nepotrebno dugo u organizmu.


Zašto organska hrana?

Naravno, svaka je sirova hrana organska; ali nije svaka sirova živežna namirnica organski zasijana i uzgajana! Organski proizvedena hrana je puno vrjednija. Traje godinama da se opet kultivira neko iscrpljeno ili kemijski zatrovano tlo. Stanje mnogih površina određuje broj godina koje su potrebne da ga se prirodnim gnojivom i organskom obradom opet povrati u stanje prirodne plodnosti. Samo tada je tlo doista prikladno da se zasije sjemenjem, da donese lijepe i zdrave biljke koje su zaštićene od štetočina, bakterija i bolesti - upravo tako kao što je zdravo tijelo zaštićeno od bolesti.

Razlog što danas imamo tako mnogo bolesti ne može se svoditi samo na suvremeni sustav tržišta, koje proizvodi toliko obilje manje vrijedne hrane, nego i na to što je naše tlo bolesno, jer mu manjkaju ispravna njega i hrana.

Zdravo tlo = zdrava hrana = zdravo tijelo

Uvijek nam mora na prvom mjestu biti kvaliteta. Nema nadomjeska za kvalitetu, ni pod koju cijenu, i ako su troškovi veći, znajte da je to dugoročnije bolje nego da su jeftini.

 

Zašto je šećer tako štetan?

Vjerujem da danas svatko zna da šećer izaziva nadraženost i slabljenje sluznica tijela, a zubima, kostima i krvi otima veliki dio korisnih mineralnih tvari. Upalne bolesti dišnih putova i probavnih organa proistječu iz upotrebe bijelog i smeđeg šećera. Bolesti grla, nosa, grudi i kože mogu se često pripisati upotrebi bijelog i smeđeg šećera. Ako se ljudsko tijelo preopterećuje šećerom, te jelima i pićima što sadrže šećer, trpi zbog toga vitalnost tijela i to može biti često uzrok oteklina i prekomjernog- stvaranja sluzi. Upalne se bolesti šire i pogoršavaju ovisno o konzumiranim količinama šećera. Upale slijepog crijeva velikim su dijelom uzrokovane prekomjernim uživanjem prehrambenih namirnica i napitaka zaslađenih šećerom. Dijabetes (šećerna bolest) i rak mogu se isto tako pripisati prekomjernom uživanju šećera, baš kao i poliomyelitis (dječja paraliza).

 

Što je bolest i kako nastaje?

Bolest je naprezanje tijela da te ozdravi. Postoji samo jedan uzrok bolesti - zatrovanost tijela i samo jedan način liječenja - odstranjenje otrova. Dijagnoza neke bolesti nije ništa drugo nego lokalizacija onoga mjesta na kojem se tvoje tijelo bori protiv nakupljenog otrova i želi ga se riješiti. Sve što nije hrana, tijelo prepoznaje i odstranjuje kao otrov.

Bjelančevinski i škrobni otpad začepljuje vene, žile, arterije, sve žilice u tijelu. 

Mesojedi u prirodi nemaju povišen kolesterol jer jedu samo sirovo meso koje se ne taloži.

Visoka razina kolesterola i tlaka se najbrže može sniziti prehranom bez žitarica.

Ugljikohidrati sa mnogo škroba (u žitaricama) snažno podižu vrijednosti šećera u krvi a kao reakcija na to - raste razina inzulina u krvi. Pomoću peptidnog hormona inzulina što se proizvodi u gušterači tijelo regulira visok sadržaj šećera na podnošljivu razinu. Uzrok dijabetesa je pretjerana konzumacija škroba i šećera. Žitna i šećerna sluz. Prema prirodnom nauku o zdravlju (Prirodna higijena), ljudsko tijelo je organizam koji funkcionira po načelu samo izlječenja. Tijelo samo sebe pročišćuje i liječi. Ono samo uklanja štete što su ih učinili otrovi. Za (samo) liječenje mu je potrebno: svježi zrak, čista voda, dovoljno odmora i sna, sirova hrana, ugodna temperatura, sunčeva svjetlost, dovoljno kretanja, zadovoljavajuća profesionalna djelatnost i mirno ozračje u obitelji i krugu prijatelja.


Zašto i kako postiti?

Nitko neće čistiti vodovod nekog grada čiji su filteri začepljeni, bez da prethodno isključi dovod vode. Tako je i sa tijelom. Da bi se očistilo, potrebno je prekinuti unos hrane koja stvara sluz. 

Pripremite se za kuru posta prijelaznom hranom - određenim periodom u kojem ćete se hraniti samo hranom koja ne stvara sluz. Ako ste prije uzimali lijekove budite posebno oprezni i produžite razdoblje prijelazne hrane.

Prvi post ne smije biti dug. Izmjenjujte kraće kure posta sa danima konzumacije hrane koja ne stvara sluz. Pripremajte se za post postepeno privikavajući tijelo na razdoblje neuzimanja krute hrane. Kod dugog posta se sužavaju krvne žile koje se neprekidno pune sluzi i opasnim starim lijekovima. Nitko to ne može izdržati bez narušavanja životne snage. Treba postepeno produžavati dane posta. Prvo post bez doručka (preskakanje doručka, odnosno, uzimanje samo sokova u jutarnjim satima), pa s jednim obrokom (najbolje oko 15-16h), pa jednodnevni, pa dvodnevni...I to se izmjenjuje sa prehranom bez sluzi u razdobljima između.Tako se krv poboljšava postepeno i lakše se bori sa oslobođenim otrovima. Post se prekida sirovim ili kuhanim povrćem. Zatim možete uzeti krišku tosta. Voće smijete jesti tek puno kasnije.

Nakon prekida posta, 2-3 sata nakon prvog obroka, trebali biste imati stolicu. Ako je nemate, pomognite si klistirom, jer je opasno ako nemate stolicu. Nakon prvog obroka, sa hranom, izlaze oslobođene otpadne tvari i sluz. Opasno je za organizam ako to ostane u njemu.

Lijepe crte lica, čistoća i zdrava boja tena, jasnoća i prirodna veličina očiju, šarm izraza i boja usana stare i postaju neugodni za oko kako se u želucu i crijevima nakuplja masa sluzi. Vidio sam ljude koji su se kurom hrane bez sluzi pomladili i toliko proljepšali da nisu bili za prepoznati.


Koja je hrana bez sluzavosti?

Evolucija nam pokazuje da čovjek pripada porodici majmuna koji se hrane isključivo voćem i biljkama.

Hrana bez sluzavosti: voće, salata, orasi.

Hrana koja stvara sluzavost: sve ostalo.

Meso proizvodi najgore otrove u tijelu, mokraćnu kiselinu i sluz. Jaja su još gora jer imaju ljepljivo svojstvo. Kuhana su manje štetna jer se to ljepljivo svojstvo kuhanjem razara. Mlijeko isto. Škrob je gori od mesa - lakše se probavlja, ali stvara više ljepljive sluzi.

Ugljična kiselina uzrokuje bolest, a ona nastaje vrenjem koje nastaje miješanjem sluzave hrane s voćem.

Sve masti stvaraju sluz, pa i one biljnog porijekla i nisu korisne za tijelo.

Žitarice isto stvaraju sluz i kiselinu. Riža je tu vodeća po lošem. Mahunarke također.

Krumpir (iako škrobna namirnica) sadrži mineralne soli, a ne proizvodi nikakvu ljepljivu sluzavost. Dobro pečen, neoguljen ili u neoguljenim narezanim ploškama, bez životinjske masti, krumpir gotovo da i ne stvara sluzavost.


Zašto miksati ili cijediti voće i povrće?

Čvrsta hrana zahtijeva mnogo duži probavni proces u kojemu se hranjive tvari stavljaju na raspolaganje stanicama i tkivu našeg tijela. Vlakna u samoj hrani nemaju zapravo nikakvu hranjivu vrijednost, ali za vrijeme peristaltike (mišićnog stezanja) crijeva služe kao "metla". 

Odvajanje vlaknastih tvari kod pripremanja sokova omogućava vrlo brzu probavu sokova i preuzimanje njihovih hranjivih tvari, najčešće unutar jedne minute. Dobro znamo da je celer zbog visokog postotka natrijeva klorida jedna od ponajboljih živežnih namirnica pomoću koje možemo odoljeti ekstremnoj vrućini. Jedemo li ga cjelovitog, treba nam dugo vremena za probavu, tako da bi nas vrućina svladala prije negoli bi došlo do blagotvornog djelovanja. Ali ako uzmemo čašu ili pola litre soka od svježeg sirovog celera i popijemo, blagotvorno djelovanje nastupa mnogo brže. Na taj način postaje npr. nepodnošljiva vrućina u pustinjskim predjelima mnogo podnošljiva.

Čitavi plodovi, salata i povrće sadrže u sebi dosta veliku količinu vlaknastih sastojaka. U tim vlaknastim sastojcima sadržane su vrlo važne hranjive tvari bez kojih naprosto ne možemo. Te molekule i njihovi enzimi u svježim sirovim sokovima doprinose brzom prehranjivanju stanica i tkiva, žlijezda, organa i svih dijelova tijela.

Vlaknaste tvari voća, salata i povrća istovremeno su i vrlo dragocjene. Ako je hrana koju jedemo sirova, nekuhana i neobrađena, vlaknasti sastojci olakšavaju proces probave.


Da li konzumirati sol?

Kad god govorimo o temi soli, netko će uvijek podići ruku i reći, "ali trebamo sol za zdravlje! "

Konzumiranje više soli teži ka povećanju krvnog tlaka i rizika od srčanog udara, moždanog udara, kongestivnog zatajenja srca i bolesti bubrega.

Što tijelo treba nije sol. Što tijelo treba je natrij. Sol je zapravo spoj nazvan "natrijev klorid" koji se sastoji od 40% natrija i 60% klorida. Čak i morska sol se sastoji prvenstveno od natrijevog klorida.

Natrijev klorid oblici, naravno, u tlu i oceanima. Kad slana jezera presuše, veliki depozit sol. Neki dijelovi svijeta imaju mnogo takvih depozita, dok je drugi imaju malo. U većini slučajeva, tih depozita nalaze se samo podzemno u dubinama.

Ljudsko tijelo nema potrebu za soli. Samo treba prirodni natrijev koji se nalazi u biljkama.


Zbunjena sam. Postoje li više vrsta sirovojedaca?

Da, postoje različiti načini prehrane sirovom hranom.

Jedan način je onaj koji konzumiraju sve u sirovom obliku od hladno prešanog maslinovog ulja, hladno prešanog kokosovog ulja, proklijane pšenice i ostalih klica, voća, povrća, orašastih plodova i sjemenki.

Drugi način su oni koji jedi samo voće i povrće i nešto malo orašasih plodova. Takva vrsta sirovojedaca se zove nisko masna sirova hrana ili low fat ili 80 10 10.

Uglavnom svaki način je dobar, slušajte svoje tijelo i odlučite sami.


Prelazak na sirovu prehranu?

U pravilu ne smeta mnogo ako se ponekad jede kuhana hrana (ali ne i pečena), pod pretpostavkom da se u dovoljnim količinama jede sirova hrana (barem 80% sirove hrane). Mi danas živimo u atomsko doba, i ako se probavom velikih količina kuhane hrane sami "upropaštavamo", time izazivamo u sebi tjelesni i duševni konflikt koji predstavlja određenu zapreku i smetnju našem postojanju.

Sokovi iz svježeg sirovog voća i povrća su zapravo sredstva pomoću kojih mogu biti sve stanice u našem tijelu osigurane elementima koji su im potrebni, i to na lako prihvatljiv način.

Na kraju krajeva čovjeku je namijenjena prvenstveno sirova hrana. Ali nije svatko u stanju preko noći promijeniti životnu naviku te kuhanu, neprirodnu hranu zamijeniti sirovim živežnim namirnicama. Istini za volju, neočekivano brza promjena mogla bi izazvati smetnje koje dotični čovjek ne bi razumio, a mogle bi biti vrlo korisne. Svježi sokovi od povrća korisni su kao dopuna svakoj prehrani, a osobito ako se čovjek ne hrani osobito zdravom hranom.


Kako hraniti malu bebu na sirovoj hrani?

Kada se dijete rodi, ono što mu je potrebno je mamino mlijeko i ništa drugo. Dojenje treba biti što duže, najmanje 1 godinu, a poželjno i do 2-3. Zavisi od djeteta. Dojenje nije važno samo za fizički već i za emotivni razvoj. Dijete treba samo odlučiti kada je vrijeme da prekine sa dojenjem.

Ako majka ima malo mlijeka, treba početi sa unošenjem više zelenog lisnatog povrća i čiste (izvorske) vode. Ukoliko nema mlijeka, beba može biti potpuno na sirovom voću i povrću od 6-og mjeseca, a koštunjavo voće i sjemenke uključiti kasnije, poslije 1 godine.

Ne preporučujem naglo prelaženje na sirovu hranu u trudnoći i u periodu dojenja, jer će tijelo početi da se čisti i otrovi će se izbacivati preko mlijeka također. Umjesto toga, treba izbaciti postepeno sve industrijske i životinjske proizvode, povećati količinu sirove hrane ali još uvijek jesti 20-30% kuhane hrane.  

Beba treba početi sa ishranom čvrstom hranom kada ona to poželi, ne treba je prisiljavati jer se tako izazivaju problemi sa digestijom i alergije.

Može biti samo na majčinom mlijeku i do godine ali ako dobije sve zube i želi da jede, krajem prve godine se može početi sa svježim voćem i povrćem u vidu blendanih napitaka. Orašaste plodove i sjemenke ne preporučujem u prvoj godini i treba ih veoma pažljivo ubacivati u ishranu.

Zeleno povrće, voće, orašasti plodovi, sjemenke i ulja su ono što je djeci potrebno. Hladno cijeđeno maslinovo ili kokosovo ulje su izvrsna ulja. Važno je svakoga dana davati dosta zelenog povrća. Djeca mogu jesti samo sirovu hranu, ali ukoliko dajete nešto kuhano djeci, to ne bi trebali biti industrijski i životinjski proizvodi već kuhano povrće, integralna riža ili krumpir. Žitarice koje sadrže gluten su veoma opasne po zdravlje djeteta. Gluten ne sadrži kukuruz, heljda, proso, kvinoja,  riža.

Sheraj :-)